-Piše: Borivoje Ćetković
Polaganjem zakletve u Skupštini Srbije 31. maja Aleksandar Vučić zvanično je stupio na dužnost predsedjnika države.Zakletvu je položio držeći desnu ruku na Ustavu i na Miroslavljevom evanđelju, najstarijoj srpskoj knjizi.
Svečanosti su pored poslanika prisustvovali i brojni gosti, među kojima su bili patrijarh srpski Irinej i Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. Obraćajući se prisutnima i građanima novi predsjednik je poručio da će “za Srbiju da učini sve” a zauzvrat “ne traži ništa-” osim suda “koji će za to što sam radio, da ostane u istoriji. „Taj sud, rekao je, za njega“ jednak onom strašnom i konačnom.”
Aleksandar Vučić nije ni prvi, a ni posljednji političar, ne samo srpski- takvih kao on koji hitaju da što prije uđu u istoriju, imamo napretek i kod drugih naroda. A u nju se ne ulazi tako lako: kao prvo, mora čovjek da umre , ili da se događaj završi, pa tek onda možemo suditi, svjesni činjenice da naši sudovi nijesu konačni.
Novoizabrani predsjednik Republike Srbije riješen je da svakome pruži ruku- “otvoriće unutršnji dijalog o Kosovu i Metohiji , uz sve naše razlike, bez predrasuda, poštujući ustav naše zemlje”.
Ruka saradnje biće ispružena prema regionu u cjelini:Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Crnoj Gori, Albaniji i Rumuniji i Mađarskoj jer je “ vrijeme je da gradimo” na Zapadnom Balkanu-”dosta je bilo rušenja”. Međutim, uzalud je ispružena ruka saradnje- interesi su oštro suprotstavljeni, pa se o međusobnoj ljubavi govori samo u prisustvu visokih zvaničnika EU. Na sastanku lidera jugoistočne Evrope, nedavno održanom u Brdu kod Kranja, predsjednik Vučić se mogao uvjeriti da priča o Velikoj Albaniji nije samo priča- čeka se momenat da UN priznaju Kosovo pa da se Albanci s Balkana i formalno ujedine. Stvari idu teško i sa ekonomskim povezivanjem - Albanci sa Kosova, i ne samo oni vide u tome obnovu neke mini Jugoslavije i umiješane ruske prste.
Evropeizacija Srbije je put koji se neće neće propitivati - to je njen strateški cilj.
Srbija će praviti reforme koje će je uvesti u EU, a u isto vrijeme će jačati veze sa tradicionalnim saveznikom Rusijom koja je pristala da snabdje srpsku vojsku borbenim avionima i tenkovima. Ali Rusija nije jedini snabdjevač srpske vojske - njenu borbenu moć uvećavaju i SAD:donirale su joj od 2012. 40 terenskih vozila ( »hamvija«) vrijednih više od 7, 5 miliona dolara.
Vjeran EU novi šef države , dakle, ostaje i dalje odan Rusiji.
Naše iskreno prijateljstvo sa Ruskom Federacijom, bio je kategoričan Vučić, neće nikome poći za rukom da ga naruši -i da će Srbija nastojati da gradi najbolje odnose sa ruskim narodom i njegovim državnim rukovodstvom. Dobre odnose Beograd će graditi sa Kinom, Indijom, Japanom i Južnom Korejom. Mnogo truda mora rukovodstvo Srbije da uloži u strateško popravljanje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama: »Ko sa njima ne bi sarađivao, bez obzira na razlike po pitanju KiM, činio bi veliku grešku i ogromnu štetu našoj Srbiji«.
Politika vještog balansiranja, pragmatična, kompromiserska koju je vodio i hoće i dalje da vodi predsjednik Vučić , njegov SNS i njihovi koalicioni partneri nije novum u srpskoj istoriji- srećemo je i u njenoj ne tako dalekoj prošlosti. Naime, politiku velikog taktiziranja sa Turskom vodio je i Miloš Obrenović – neko vrijeme je pomišljao knjaz i da se stavi u službu Porte protiv turskih funkcionera u Bosni i Albaniji. Politiku balansiranja vodio je i doživotni predsjednik Jugoslavije J.B.Tito - bio je jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih.
Politička istorija » država« u regionu, pa i šire, ne pamti srećnijeg čovjeka i političara od Aleksandra Vučića- SNS čiji je on već duže vremena neprikosnoveni vođa osnovao je Toma Nikolić. U vrijeme nastanka ove stranke, ako se dobro sjećam ,Vučić je bio u dilemi da li će se baviiti politikom – dvoumio se skoro mjesec dana. Prelomio je na kraju i prišao Tomi , izgovorivši onu čuvenu » misao« Novaka Kilibarde, nekadašnjeg velikog Srbina, :da se samo magarac ne mijenja.
Objektivno Nikolić je pomogao ,i to dosta, svom saborcu Vučiću- kada je izabran za predsjednika Republike Srbije- odrekao se funkcije predsjednika partije, da bi bio predsjednik svih građana. Vučić neće napraviti Tominu grešku- biće, zbog stabilnosti SNS, (pa samim tim i zemlje u cjelini) i dalje partijski vođa.
Da li među partijskim drugovima i dugogodišnjim prijateljima postoji tajni dogovor o strateškoj podjeli uloga- Toma da drži rusku stranu , a Vučić da brine o evropskom putu , o vezanosti Srbije za EU , ne želim da nagađam. Jedno je ipak sigurno :Toma će i na funkciji šefa državne kancelarije za saradnju sa Rusijom i Kinom (ako bude imao stvarne moći) nastaviti putem kojim je išao kao predsjednik, dok će Vučić i kao predsjednik dati sve od sebe da Srbija što prije zakorači evropskim putem , bez korišćenja, bar za sada, atlantske prečice ( bez učlanjenja u NATO.)
Pitanje je, međutim, dokle će Vučića sreća pratiti -teški trenuci za politiku vještog balansiranja tek dolaze. Srbija će morati da se opredijeli i da propita svoj evropski put, za koji tvrde da nema alternativu, i to onda kada od nje budu tražilili » da okrene leđa Rusiji i omogući prijem Kosova u UN«.